Bio je pastir i beskućnik pa postao rekorder i heroj najkompliciranije priče SP-a

Iranski reprezentativni golman Alireza Beiranvand ponovo je privukao pažnju svjetske fudbalske javnosti, ovoga puta briljantnom izvedbom na Svjetskom prvenstvu 2026. U susretu grupe protiv favorizovane Belgije, koji je završen bez golova (0:0), bio je ključna figura svog tima. Upisao je čak sedam izvanrednih odbrana, uključujući nekoliko reakcija na samoj gol-liniji, čime je obezbijedio Iranu vrijedan bod.

Posebno se istakla njegova intervencija u 59. minuti, kada je zaustavio gotovo siguran pogodak – potez koji se već ubraja među najbolje odbrane turnira. Tako je Beiranvand postao junak Irana, reprezentacije koja je zbog problema s vizama i loših odnosa njihove zemlje sa SAD-om vjerovatno najkompliciranije priče Svjetskog prvenstva.

Rođen 21. septembra 1992. godine u selu Sarab-e Yas u iranskoj pokrajini Lorestan, Beiranvand je odrastao u kurdskoj nomadskoj porodici. Kao najstariji sin, od djetinjstva je čuvao porodična stada i pomagao u svakodnevnim poslovima. Slobodno vrijeme koristio je za fudbal, ali i tradicionalnu igru “Dal Paran”, u kojoj se kamen baca na što veću udaljenost – vještinu za koju mnogi smatraju da je zaslužna za njegovu kasniju snagu u rukama.

Fudbalsku karijeru započeo je s 12 godina, isprva kao napadač, no nakon povrede golmana završio je među stativama. Njegov otac nije podržavao tu odluku, smatrajući fudbal nesigurnim putem.

Sukob u porodici dostigao je vrhunac kada mu je otac uništio opremu i rukavice. Nakon toga Beiranvand je odlučio napustiti dom, posudio je novac i otišao u Teheran kako bi pokušao uspjeti u fudbalu.

Po dolasku u glavni grad suočio se s teškom realnošću – bez novca i smještaja, često je spavao na ulici, uključujući i ispred vrata fudbalskih klubova. U jednom trenutku prolaznici su mu ostavili sitniš misleći da je beskućnik, što mu je omogućilo prvi konkretan obrok nakon dužeg vremena.

Kako bi preživio, radio je razne poslove: u tvornici odjeće, autopraonici, piceriji u zamjenu za hranu i smještaj, pa čak i kao ulični čistač. Prekretnica se desila kada ga je na utakmici mlađih kategorija primjetio trener Naft Teherana.

Klub mu je isprva omogućio da prespava u prostoriji za molitvu, ali ni tada put nije bio jednostavan. Nakon perioda nesigurnosti i jedne povrede, činilo se da će odustati, no povratak u U-23 ekipu Nafta označio je početak stabilnijeg perioda i kraj života na ulici.